Logika

Logičke greške

Comments Off on Logičke greške 26 May 2015

Ono što je specifično za „logičke greške“ (logical fallacies) je da one nisu samo logičke u užem smislu, a nisu ni samo greške u smislu da je dovoljno na njih ukazati da bi bile ispravljene. Deo ovih grešaka predstavlja kršenje logičkih pravila poput pravila o neprotivrečnosti ili izvođenje nevaljanih zaključaka, međutim, ostale greške su logičke samo u najširem smislu logike koji se odnosi na sva pravila kojih se držimo u mišljenju. Logičke greške su, dakle, pretežno metodološke greške pa predstavljaju kršenje pravila koja su ustanovlljena u cilju opisivanja najboljeg načina dolaženja do istine. Kada neko krši ova pravila na način koji se može formalno opisati, onda možemo govoriti o „logičkoj grešci“.

Takvih grešaka ima puno i njhova klasifikaciju nije lako odrediti, tako da ćemo se ovde baviti samo greškama koje su najčešće u javnom i svakodnevnom govoru.

1)      Zamena teza (eng. strawman argument) – je postupak kada tezu sagovornika zamenjujemo nekom drugom tezom koju smo mu proizvoljno pripisali. Zamena teza može biti rezultat namere da sebi olakšamo i obezbedimo prednost u odnosu na oponeneta u nekoj raspravi, a može biti i rezultat nedovoljnog obraćanja pažnje na to šta naš sagovornik zaista tvrdi. Ovaj postupak predstavlja kršenje metodoloških pravila jer je naravno za dolaženje do istine korisnije da raspravljamo sa tezom koju sagovornik zaista zastupa, umesto da mu pripisujemo nešto što on ne tvrdi.

2)      Argument ad hominem – je način argumentacije koji se, umesto argumentima sagovornika, bavi njegovom ličnošću, pokušavajući da ga diskredituje. U stvari, ovaj način je pogrešan jer ne doprinosi raspravi pošto je nemoguće uspostaviti logičku nužnost između neke osobine čoveka i istinitosne vrednosti njegovih tvrdnji. Diskreditovati sagovornika ne doprinosi najboljem načinu dolaženja do istine. Varijantu argumenta ad hominem predstavlja i pozivanje na autoritet po kome bi trebalo da verujemo nekoj tvrdnji samo zato što ona potiče od nekog ko je ocenjen izrazito pozitivno, odnosno, kao autoritet.

3)      Lažna dilema (eng. black or white, false dilemma) – je prikazivanje stvarnosti, u kojoj postoji više mogućnosti, kao da u njoj postoje samo dve mogućnosti, od kojih je jedna najčešće neprihvatljiva. Lažna dilema u stvari želi da kaže da nemamo izbora, odnosno, da nam je preostala samo jedna mogućnost. Ukoliko to nije tačno i postoji više mogućnosti, predstavljanje stvarnosti u obliku dileme između dve mogućnosti, ne pogoduje raspravi i otkrivanju istine.

4)      Lažni uzrok (eng. false cause) – predstavljanje stvarnosti na taj način da su uzročne veze postavljene prema našim željama. U velikom broju slučajeva, a u slučaju stvari koje se tiču ljudi to je skoro pravilo, veoma je teško odrediti jedinstven uzrok neke pojave. Ukoliko se to uradi olako i u skladu sa nečijim interesima ili željama tako da je uzrok (krivac) neko koga želimo da diskvalifikujemo, onda se ne ponašamo u skladu sa najboljim načinom dolaženja do istine. Lažni uzrok je varijanta opštije sklonosti da stvarnost zamišljamo u skladu sa vlastitim željama, za šta u engleskom jeziku postoji izraz wishful thinking.

5)      Uzimanje sleda za uzrok (lat. post hoc ergo propter hoc)– shvatanje da je ono što je prethodilo nekom događaju moralo biti i njegov uzrok. I u ovom shvatanju želje igraju ulogu, ali se čini da činjenica sleda (da se nešto dogodilo pre nečeg drugog) kao da daje neku objektivnu argumentaciju za tvrdnju o uzroku. U stvari, ono što je nečemu prethodilo ne mora biti njegov uzrok.

6)      Izmišljanje ad hoc hipoteza (eng. no true Scotsman)tvrđenje čiji je jedini razlog da se spreče neželjene posledice nekog drugog tvrđenja. Pravljenje izuzetka, ne zbog objektivnih i relevantnih razlika, već iz potrebe da se nešto izuzme iz opšteg pravila ili zakona.

7)      Uzimanje dela za celinu (generalizacija, eng. hasty genaralization, lat. pars pro toto) je zaključivanje od dela na sve članove nekog skupa. I u klasičnom logičkom kvadratu ovo je bilo nevaljano zaključivanje. Greška se u stvari sastoji u tome što ne primećujemo da kada zaključujemo od dela na sve (što je ponekad neizbežno) snaga novog tvrđenja nije jednaka snazi tvrdnji od kojih smo počeli. Iako o delu nekog skupa možemo dosta pouzdano nešto znati, to ne znači da smo tako saznali sa sigurnošću bilo šta o svim članovima tog skupa. Generalizacija je osnov stereoptipa i predrasuda. U nekoj meri je neizbežna, ali predstavlja grešku ukoliko se smatra da je generalizacija logički valjano zaključivanje.

8)      Pozivanje na opšte mišljenje (eng. appeal to popularity) je vrsta argumentacije koja pretpostavlja da je neka tvrdnja tačna zato što „svi tako misle“. Mi znamo da nužna veza između toga da je neko mišljenje opšte prihvaćeno i kvaliteta da je ono istinito ne postoji. Pa ipak, često čujemo argument da je nešto dobro ili istinito zato što svi to rade ili misle.

9)      Pozivanje na oponentovo kršenje pravila (lat. tu quoque) – je vrsta argumentisanja koja se suočena sa vlastitim kršenjem pravila poziva na to da je i sagovornik radio isto to – „A šta ste radili vi? Ili ti?“.  Argumentacija je pogrešna zbog toga što činjenica da je i neko drugi kršio isto ili neko drugo pravilo ne pokazuje da je kršenje pravila dobro ili dozvoljeno. Treba razlikovati kredibilitet sagovornika, koji može biti narušen time što je i on kršio pravilo, strogost važenja pravila, koja je takođe na taj način narušena, od činjenice da se krši neko poželjno pravilo. To kršenje je i dalje pogrešno, nezavisno od toga kako se ponašaju drugi.

Formalno logičke greške od grešaka u odnosu na metodološka pravila, možemo razlikovati tako što se setimo da su formalna logička pravila istinita nezavisno od toga kako izgleda stvarnost, dok su logičke greške koje krše metodološka pravila zaista greške samo ukoliko netačno prikazuju stvarnost. Na primer, lažna dilema je lažna samo ukoliko zaista postoji više mogućnosti, a ne samo dve. Ili, argument ad hominem je pogrešan samo ukoliko se zaista ne mogu uspostaviti nužne veze između osobina ličnosti i istinitosti tvrdnji te ličnosti. Mi znamo da te nužne veze ne postoje, ali je to ipak osobina stvarnosti, a ne nešto što je istinito nezavisno od toga kakva je stvarnost, kako je to slučaj kod formalno logičkih grešaka.

Kada govorimo o logičkim greškama treba da imamo u vidu da su logičke greške greške u odnosu na najširi skup pravila koja su prihvaćena kao pravila koja služe istini. U tom smislu je jedna čitava filozofija pretpostavka da za neki postupak kažemo da je greška.

Linkovi:

www.logicalfallacies.info

https://yourlogicalfallacyis.com/home

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Comments are closed.

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: