Antička filozofija

Aristotel – Kritika teorije Ideja i teorija uzroka

Comments Off on Aristotel – Kritika teorije Ideja i teorija uzroka 03 May 2013

Aristotel

Aristotel

Povodom Platonove teorije Ideja Aristotel se jednom ovako izrazio: “Drag mi je Platon, ali mi je istina draža“.

Aristotel se nije slagao sa Platonom da postoji nevidljivi svet Ideja paralelan sa vidljivim svetom, ali je smatrao da svaka stvar poseduje pojmljivu suštinu, koja joj je zajednička sa drugim stvarima njene vrste.

Ove pojmljive suštine postoje samo u vidljivim stvarima, a ne odvojeno od njih, kako je govorio Platon.

I Aristotel je smatrao da “slično saznaje slično”. Mi možemo da saznamo te pojmljive suštine zato jer imamo misli i pojmove. Kao što  je naš život i postojanje određen tim pojmovima, tako i suštine u drugim bićima predstavljaju unutrašnji delatni princip, koji ih oblikuje i određuje njihov razvoj.

Ali naši pojmovi ne bi mogli da utiču na naš život (nas same), ako neki od njih ne bi govorili šta treba da radimo ili šta su naši ciljevi i svrhe. Tu funkciju u bićima bez razuma vrši ta suština, njome je odlučeno radi koje svrhe postoji neka stvar. Odnosno, šta će se sa njom desiti i radi čega je ona neophodna. Svako biće koje koje poseduje tu suštinu je jedna supstancija.

Svaka supstancija je određena pomoću četiri uzroka ili “krivca” za njenu prirodu:

1.) njene materije (materiji odgovara pitanje: od čega je nešto?; materija je određena i kao izvor mogućnosti da nešto nastane)

2.) njenog delatnog “oblika” (pojmljiva sustina, o kojoj smo malopre govorili)

3.) pokretačkog uzroka i

4.) svrhe radi koje postoji.

Ponekad ista stvar, npr. duša kod živih bića, u sebi sažima poslednja tri uzroka – ona je i “oblik” bića i njegov pokretački uzrok i sadrži njegovu svrhu.

Ponekad, ta svrha je istovremeno svestan cilj života (npr. da se stekne mudrost), a ponekad ono što će se desiti nije predmet volje – odrašćemo, na primer, nezavisno od naše volje.

U nekom poretku uzroka, svrha je odlučujuci uzrok po Aristotelu.

Taj uzrok je “ontološki primaran”. To znači da svrha određuje kakva će neka stvar biti, a poredak svrha je nešto što je ugrađeno u same stvari (prirodu).

Kao i Platon, Aristotel je smatrao da se svrhe  koje postoje u prirodi nalaze u poretku, u kome viša i sveobuhvatnija svrha određuje šta će biti svrha pojedinačnih stvari. Tu sveobuhvatnu svrhu, Aristotel podrazumeva kada govori o Bogu.

Aristotel je smatrao da je Bog nepokretni pokretač, koji određuje i oživljuje svet. “Nepokretni” – zato jer ne pripada fizičkom svetu, već više idealnom svetu. U njemu nema neostvarenih mogućnosti, i on je večan čist čin (delatnost) i to delatnost mišljenja koja se smatra najprimerenijom Bogu (Bog = “mišljenje mišljenja”). Analogno tome, duša je “nepokretni pokretač” tela kod živih bića.

Svojom prirodom Bog određuje sveobuhvatnu svrhu svih stvari – da teže da postanu slične njemu, a to znači manje izložene propadanju i sa više svojih ostvarenih mogućnosti. Tako je svrha čoveka da razvije svoju moć mišljenja, a svrha tela i rada da mu pribavi sredstva za to, svrha biljaka je da nastave svoju vrstu i pomognu u održavanju drugih vrsta, itd. Čak i nebeska tela i nežive stvari imaju svrhu (ovde to znači naprosto zakon kome se podvrgavaju) – da kruže po pravilnim putanjama ili da teže da zauzmu mesto koje im pripada u poretku sveta.

Aristotelova vizija “prirode” bila je merodavna za mnogo vekova posle njega. Moderna nauka je, zajedno sa modernom filozofijom, kroz 16. i 17. vek morala da se izbori upravo sa nekritičkim poštovanjem Aristotela.

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Comments are closed.

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes