Kurs f., Osnovni oblici mišljenja

Osnovni oblici mišljenja: Moderno

2 Comments 03 November 2013

Deo kursa “Osnovni oblici mišljenja”. U prezentaciji se objašnjava razlika između starovekovnog i srednjovekovnog, s jedne strane, i modernog načina mišljenja o onom što je dobro, sa druge strane.

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Your Comments

2 Comments so far

  1. Darko Božuta says:

    Stari filozofi smatrali su da je glavni zadatak filozofije da otkrije sadržaj ideje dobra.Zbog boljeg razumjevanja tu ideju dobra zvati ćemo svrha sistema ili svrha života na zemlji i ona treba da da istinu o stvarima i model za sve ljude.Stari filozofi nisu sumnjali da je oblik mišljenja u okviru koga su tragali sporan.Na kraju krajeva zašto bi bio sporan. Ako sistem ima neku svrhu ona mora biti vidljiva a i logična.Greška i nastaje kada se traži neki idealan model pri čemu se ne shvata da je za svaku planetu bolje da bude takva kakva jeste a ne drugačija.Šta to znači? To znači da je za zemlju bolje da bude ovakva kakva jeste (Sve je naopako postavljeno da bi mi bili ispravni) nego da se traži idealan svijet jedinstva i harmonije koji je početna i krajnja faza.Sve između je ljudska borba za ispravljanje krive Drine tj.aktivno učestvovanju u dobru i zlu i na osnovu toga porasta svijesti. “Nema nikoga ko na zemlji ne uči”. Kako je porast svijesti i moralna kategorija upravo to je i jeste svrha sistema.Ukoliko je globalna i individualna svijest u porastu nauka ne može odbaciti ideju da je sve napravljeno zbog neke svrhe.Kada se pogleda dokle je došla nauka, najveći filozofi XX stoljeća ne mogu se složiti oko toga šta je to nauka a šta nije.Hoću da kažem da ne postoji ni jedan naučni dokaz koji bi osporio ovu tvrdnju.Smatram da su se moderni naučnici zaletili i istrčali sa nekim zaključcima koji ne stoje.Glavna ideja dobra je da čovjek između ostalog treba da postane i moralno biće utemeljeno na pravednosti i čovjekoljublju odnosno poštenju i dobroti.
    Kako je moral hijerarhijski najviša upravljačka kategorija koja je iznad i ispred nauke, nije mi jasno zašto se ovo ne bi moglo saznati i zašto bi ideja dobra bila nesaznatljiva za ljude.To što se lutalo u zaključcima u smislu zemlja je središte svijeta, ovaj svijet je najbolji od svih svjetova itd je samo posljedica neshvatanja suštine. Ustvari može se reći da je ovaj svijet najbolji za moralno usavršavanje, tj. pravljenje nereda na mjestu određenom za to.Upravo to je i unosilo zabunu kod naučnika, kako najbolji svijet a sve je ne može biti gore.Napuštanje ideje dobra imalo je posljedicu i u etičkoj sferi. Religije su glavni nosioci morala kroz hiljade godina, pa čak i u ateističkim društvima se prenose kroz tradiciju kao hiljadugodišnju akumulaciju razuma.Spoznaja ne mora doći do apsolutne istine da bi izvela zaključke sa velikim stepenom vjerovatnoće. Moramo priznati kod suvremenih filozofa riječ “istina” nije u leksiku moderne filozofije. Međutim, u tradicionalnoj filozofiji, potraga za “istinom” bila je za filozofe najviši poziv. : Kako je proces nauke trajan proces, a nijedan naučni stav se ne smatra konačnim jer istina se dostiže tek u beskonačnosti kao limes, a kako je čovjek vremenski ograničeno biće, nauka, bar ovakva kakva je danas, ne može dati odgovor na pitanje smisla. Pitanja smisla čovjek mora da rješava preko vjerovanja, bilo u humani ideal bilo u boga. Čovjek je nekompletan ako ne riješi pitanje smisla. Zašto smo mi ovdje? Čovjek mora riješiti svoje vlastito intimno pitanje egzistencije, tj. svoj odnos prema svijetu i šta on tu radi.Vjerovanje u određeni ideal daje motivaciju i snagu za akumulaciju ljudskih kvaliteta tj. očovječenje čovjeka, bez obzira da li je ideal nebeski ili zemaljski. Mi ustvari vjerujući u apstraktno tokom vremena u sebe ugrađujemo konkretno.Treći milenijum zahtijeva iskorak u definiciji nauke koja ne isključuje nijedno istinsko područje života. To je prije svega ukidanje najveće dogme XX stoljeća da nauka ne može ništa reći o vrijednosnim sudovima kao i naučna obrada i verifikacija mogućnosti i Inteligentnog dizajna. To bi spriječilo isključivo profitnu vizuru svijeta i dovelo bi do smislenosti nauke koja prije svega treba da se bavi činjenicama a ne da bude ideologizirana i isključiva.Nauka ignoriše veoma važne argumente u korist morala i religija kao glavnih nosioca morala, smatrajući religiju prevaziđenom, zastarjelom, nepotrebnom, itd. a što je upravo nenaučni stav.
    Pogledajmo definiciju morala prema Stanford filozofskoj enciklopediji:
    Pojam “morala” može se koristiti bilo:
    1. Opisno-a koji se odnosi na neke kodekse ponašanja koje je iznijelo društvo ili,
    a) neke druge grupe, kao što je religija ili
    b) prihvaćen od strane pojedinca za vlastito ponašanje ili
    2. Normativno-a koje se odnosi na pravila ponašanja i vođstva koja, s obzirom na navedene uvjete, bila iznesena uz pomoć svih racionalnih osoba.
    Kako vidimo uloga religije je namjerno potisnuta zbog ideologizacije nauke, a da ikako može biti, religija bi bila i izbačena iz definicije. Propust je po mom mišljenju taj da nije naznačeno da je religija bila i ostala glavni nosioc moralnih normi.
    Tako bi definicija trebala da bude:
    Pojam “morala” može se koristiti bilo:
    1. Opisno-a koji se odnosi na neke kodekse ponašanja date od strane religija kao glavnih nosioca morala ili društva ili,
    a) neke druge grupe ili
    b) prihvaćen od strane pojedinca za vlastito ponašanje ili
    2. Normativno-a koje se odnosi na pravila ponašanja i vođstva koja, s obzirom na navedene uvjete, bila data uz pomoć svih racionalnih osoba.
    Moral se može shvatiti kao kodeks ponašanja koje pojedinac ili grupa uzima kao najvažniji a koji omogućuje da se ispuni zakonitost ljudske prirode u smislu slobodnog razvoja pojedinačne i grupne osobnosti. Moral je baziran na pravdi kao majci svih vrlina i čovjekoljublju. Moral je potencijal čovjeka i religije ne bi mogle razvijati moral da čovjek nije moralno biće i da nema taj potencijal. Individualna samosvjest u moralu nalazi temelj i glavni motiv djelatnosti. Moralni zakon bi trebao da bude zamisao slobode u svijetu a prihvaćene i razvijene u individualnoj samosvjesti a koja bi vodila do srećnog pojedinca i kolektiva.
    Šta smo napravili: Glavnog nosioca morala u jednom društvu strpali smo u privatnu sferu Shema 2 u individualno dobro a zajedničko dobro koje nije kompletno dobro određujemo najviše pomoću nauke koja ništa ne može reći o vrijednosnim sudovima i politike gdje se sva naša neznanja sumiraju i umnožavaju.Jedino se slažem da zajedničko dobro ne treba da bude cjelokupno dobro i ne treba da ulazi u krajnja pitanja i upravo moj prijedlog dopune Opšte Deklaracije o ljudskim pravima napravljen je u tom smislu.Ja sam dokazao da se na političkom nivou stvari uopšte ne mogu shvatiti i da naša diskusija mora biti u prvom redu kulturna, moralna ali nikako se ne može izbjeći i religiozno.

  2. Darko Božuta says:

    Mi danas živimo u društvu gdje postoje dva paralelna načina mišljenja. Stari način utemeljen na religioznom i filozofskom uvidu i novi način moderni gdje je ljudima dozvoljeno da sami otkriju šta je dobro za njih. Tako je i u starom načinu ali ljudi imaju duhovno vođstvo. Na datom stepenu svijesti čovjek može shvatiti ono što se može shvatiti na tom stepenu svijesti i ništa više ali može da vjeruje i to mu je vodilja. Ili stari način je put od vjere prema razumu i to je dugotrajan proces (cijeli život). Poznato je da je glavni cilj vjere izgradnja razuma i mudrosti.Moj prijedlog je da u individualnoj sferi ostavimo ljudima da sami otkriju šta je dobro za njih a isto tako da zajedničko dobro nije kompletno dobro.Šta je razlika: 1.Odbacuje se postavka da se svrha sistema ne može znati jer je potpuno nelogična. 2.U zajedničko dobro koje opet nije kompletno dobro jer se ne ulazi u krajnja pitanja obavezno mora da se ubaci pitanja morala i smisla i to samo kao informacija koja kaže: Čovjek je i moralno biće i smisao postojanja je postati istinsko ljudsko biće usvajanjem ljudskih kvaliteta ili atributa.U tom smislu sam ja napisao naučni rad u Hrvatskom društvu za nauku i umjetnost u Sarajevu pod naslovom Globalni humanizam (Radovi 2012-13). Bez ovakvog pristupa ne može se postići legitimnost globalnih normi a što znači da su globalne norme legalne ali da nisu legitimne.
    Bez sveobuhvatnog posmatranja svijeta, moralnog razvoja čovjeka i uvođenja predloženih rješenja, naročito smisla ljudskog postojanja i postavke da je čovjek moralno biće, ostao bi svijet kao cjelina za čovjeka zauvijek zatvoren i on ne bi imao pravog smjera i lutao bi dehumanizovan, bez vođstva razuma ili vjere, sa svim bolnim posljedicama koje to lutanje nosi. Upravo se to u svijetu dešava!
    Da bi se mogao kvalitetno ostvarivati glavni cilj Ujedinjenih nacija, a to je održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, dodao bih još, ostvarivanje globalnog jedinstva i harmonije, i spriječile strahovite negativne posljedice suštinske nekompletnosti, neophodno je hitno pokrenuti inicijativu za dopunu Opšte deklaracije UN.

    Prijedlog člana 1. Opšte deklaracije UN o ljudskim pravima, temeljnim slobodama i pitanjima morala i smisla:
    (Kako je ovo temelj budućih iteracija koji ima za cilj da potakne njegovu nadgradnju i akademsku diskusiju, sve je stavljeno u jedan član ).
    Član 1.
    Sva ljudska bića rađaju se slobodna u dostojanstvu i pravima. Obdarena su razumom, sviješću, imaju zajedničku ljudsku prirodu, i treba da se odnose jedna prema drugom u duhu bratstva, jedinstva i solidarnosti, vođeni razumom i srcem punim ljubavi. Ljudsko dostojanstvo nije uslovljeno sticanjem ljudskih kvaliteta, već je nešto što izvorno pripada čovjeku. Ono proizilazi iz urođenog potencijala čovjeka da se u životu usavršava i ostvari ljudske kvalitete. Taj potencijal omogućuje usvajanje istinskih ljudskih kvaliteta, koji će pokazati i potvrditi to ljudsko dostojanstvo. Čovjek je dobio naziv po onome što treba da postane. Ljudski život ima vrijednost i smisao! Samo u slučaju da slobodno i dobrovoljno prihvatimo visokohumani cilj i smjer, da kroz odgoj i lično usavršavanje postanemo prava ljudska bića, naš život dobiva puni smisao. Taj smisao, harmonizirajući ljudsku prirodu, dovodi do sigurnosti i sreće, globalnog jedinstva i ujedinjuje čovječanstvo u jednu jedinu ljudsku rasu.
    Postati istinsko ljudsko biće je smisao ljudskog postojanja!
    Čovjek je moralno biće i treba da živi pravedno, dolično i pošteno od svog rada u ljubavi i harmoniji sa svim živim bićima i kompletnom prirodom.
    Moral je iznad nauke kao viša upravljačka struktura, jer usmjerava, uspostavlja i definira njenu upotrebu u ljudskim smjerovima i spriječava njenu zloupotrebu. Smisao čovjekove egzistencije je težnja i borba za cilj koji je dostižan i dostojan čovjeka, a taj cilj je samosavladavanje, samopobjeđivanje u procesu realizacije moralnog ljudskog bića. Ljudski život je dinamičan i stalna je promjena. Treba preživjeti sve nevolje i postati Pravi čovjek! Duhovna evolucija čovjeka je proces porasta svijesti u vremenu.Krajnji cilj je življenje na integralan način u smislu da razum, a koji je potrebno izgraditi, integrira sve ljudske aspekte i relacije, što znači za čovjeka da postane integralan u svom vlastitom biću, integralan i jedan sa svijetom oko njega kao i integralan i jedan sa prirodom kao izvorom duhovne snage i blagostanja. Identitet Pravog čovjeka je univerzalni i nadnacionalni. To je ljudski identitet i on u sebi sadrži sve druge identitete. Oni se podređuju ovom krunskom identitetu, baš kao što se niža priroda čovjeka podređuje višoj prirodi, kada viša priroda izgrađena na razumu i mudrosti, preuzme komandu u smislu zdrave ličnosti, pravednosti, doličnosti, dobra, ljudskosti, razumijevanja, čvrstine, postojanosti mišljenja, odgovornosti i usredsređenosti.
    Najveća dobra među ljudima su ljubav, pravednost i čovječnost. Svaki čovjek obdaren je tim potencijalima. Najbolje je nadmetanje u čovječnosti.
    Postajanje istinskim čovjekom je trajni proces i znači biti na putu vrline i usvajanja svojstava istinskog čovjeka.
    Istinski čovjek je živi ideal ljudskog dostojanstva, ljubavi, razuma, pravde, skromnosti, mudrosti, mira, iskrenosti, jednostavnosti, samosavladavanja, uravnoteženosti, istine, dobrote, slobode, znanja, uviđavnosti, pouzdanosti, prijateljstva, duhovitosti, radosti, harmonije, staloženosti, nenasilja, poštovanja, uvažavanja, blagosti, prikladnosti, dobrih manira, čistoće, doličnosti, darežljivosti, vjernosti, odgovornosti, strpljivosti, nježnosti, poštenja, upornosti, požrtvovanosti, hrabrosti, velikodušnosti, nesebičnosti, milosrđa, saosjećajnosti, uslužnosti, uljudnosti, povjerenja, usredsređenosti, suzdržljivosti, obazrivosti, poniznosti, postojanosti, umjerenosti, časnosti, vičnosti, vrline i ljepote. Svi ovi kvaliteti su dati uslovno samo iz razloga da ljudi jasno shvate da žive u potpunoj fikciji.)


© 2017 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: