F. discipline - hrestomatija

Savremene političke teorije – citati

Comments Off on Savremene političke teorije – citati 27 June 2013

O slobodi

freedom-road-sign

Sloboda

Ovo je prema tome prava oblast ljudske slobode. Ona obuhvata, prvo, unutrašnju oblast svesti, zahtevajući slobodu savesti u najširem smislu, slobodu misli i osećanja, apsolutnu slobodu mišljenja i čuvstva u svim pitanjima, praktičnim i spekulativnim, naučnim, moralnim i teološkim. Sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja može na izgled da spada pod neko drugo načelo, jer pripada onom načelu ponašanja pojednica koje se tiče drugih ljudi, ali kako je gotovo isto toliko važna kao i sloboda misli i zasniva se velikim delom na istim razlozima, to je priktično nedeljiva od nje. Drugo, to načelo zahteva slobodu ukusa i težnji, planiranja našeg života tako da odgovara našem karakteru, da radimo ono što želimo bez obzira na moguće posledice, a da nas naši bližnji ne sprečavaju ukoliko im time što činimo ne nanosimo štetu, čak i ako misle da je naše ponašanje budalasto, izopačeno i nepravilno. Treće, iz te slobode svakog pojedinca sledi sloboda, u istim granicama, udruživanja pojedinaca, sloboda da se ujedine u bilo kom cilju koji ne podrazumeva povredu drugih, ako su osobe koje se udružuju punoletne i nisu prisiljene ili obmanute.

Nijedno društvo u kome se ove slobode, opšteuzev, ne poštuju, nije slobodno, bez obzira na oblik njegove vladavine; i nijedno nije potpuno slobodno u kome one nisu apsolutne i neuslovljene. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime je sloboda da tražimo svoje sopstveno dobro na svoj način, ukoliko ne pokušavamo da to drugima uskratimo ili ih ne sprečavamo u naporima da je postižu. Svako je vlastiti čuvar svoga zdravlja, telesnog ili umnog i duševnog. Čovečanstvo dobija više ako svako pušta druge da žive kako se njima čini da je dobro nego ako se pojedinac primorava da živi onako kako se ostalima čini da je dobro.
Džon Stjuart Mil, O slobodi, str. 39 i 46.

Osnovni razlog za demokratiju

Kada Platona upoređujemo sa savremenim idejama, postavljaju se dva osnovna pitanja. Prvo je: da li postoji tako nešto kao što je mudrost? Drugo je: ukoliko tako nešto postoji, može li se uopšte napraviti ustav koji bi joj dao političku vlast?

bertrand_russell_smoking

Betrand Rasel

“Mudrost”, u smislu u kome se uzima, ne bi bila nikakva vrsta posebno razvijene veštine, kakvu ima obućar, lekar ili vojni taktičar. Ona mora da bude nešto mnogo više od toga, jer se smatra da onaj koji je ima može da mudro vlada. Mislim da bi Platon rekao, da ona znači spoznavanje dobra i da bi ovu definiciju dopunio Sokratovim učenjem da nijedan čovek ne greši svesno, odakle sledi da svako ko zna šta je dobro, radi ono što je pravo. Nama ovakvo stanovište izgleda daleko od stvarnosti. Mi bismo mnogo prirodnije rekli, da postoje različiti interesi i da bi državnik morao da postigne najbolji mogući kompromis. Pripadnici neke klase ili naroda mogu imati zajednički interes, ali će on u pravilu biti suprotan interesima druge klase ili drugih naroda. Nema sumnje da postoje neki opšti interesi čovečanstva kao celine, ali oni nisu dovoljni da bi se odredilo političko delovanje. Možda će, u nekom budućem vremenu, to biti moguće, ali sigurno ne još za dugo, jer postoje mnoge suverene države. A čak i tada, najteži deo u potrazi za opštim interesom bilo bi postizanje kompromisa među uzajamno sukobljenim pojedinačnim interesima.

Ali ako i pretpostavimo da postoji nešto što je “mudrost”, postoji li neka forma ustava kojom bi se vlast dala nekom ko je mudar? Jasno je da većinsko odlučivanje, kao što su opšta Veća, može da pogreši i da je, ustvari, grešilo. Aristokratije nisu uvek mudre; kraljevi su često nerazboriti; pape su, uprkos svojoj nepogrešivosti, činile teške greške. Da li bi se iko zalagao da se vlast preda diplomiranim studentima, ili čak doktorima teologije? Ili ljudima koji su se rodili siromašni i koji su se obogatili? Jasno je, da se ne može zakonski definisati deo građana, koji bi u praksi bio mudriji od celokupnog građanstva.

Moglo bi se pretpostaviti da čovek može da stekne političku mudrost odgovarajućim školovanjem. Ali se postavlja pitanje;: šta je odgovarajuće školovanje? A takvo bi pitanje moglo da postane partijsko pitanje. Problem nalaženja skupine “mudrih” ljudi i predaja vlasti u ruke ovih ljudi nerešiv je problem. A to je osnovni razlog za demokratiju.
Bertrand Rasel, Istorija zapadne filozofije, str. 118.

Pokušajmo da se u ovom završnom komentaru nadovežemo na poslednji Raselov citat o demokratiji. Kad kaže “demokratija”, Rasel misli: ustaljena procedura smenjivosti vlasti, koju prihvatamo jer smo ustanovili da niko nije unapred dovoljno mudar da bi mogao učiniti besmislenim da mudrost traže i drugi. U tom smenjivanju, oslanjamo se na mišljenje celokupnog društva jer nikoga ne želimo da, opet unapred, isključimo iz donošenja odluka. U ovom Raselovom obrazloženju vidi se veza demokratije i filozofskog zaključka o mudrosti koja teško odredljiva i koja će uvek predstavljati nešto čemu se teži. Postojanje demokratije, dakle, zavisi od nekih filozofskih zaključaka, tako da društvo koje ne neguje filozofiju neće moći da bude ni demokratsko.

 

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Comments are closed.

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: