Antička filozofija

Platonova teorija države

1 Comment 05 May 2013

philosopher-plato-bf-m

Platon

Platon je smatrao da postojeći oblici uređenja države koji su se nudili u Staroj Grčkoj [demokratija, oligarhija, aristokratija, monarhija (i tiranija)], nisu dobri. Filozofija je, prema tome, dužna da razmotri pojam države i pruži principe za njeno pravedno uređenje.

Platon se ovim pitanjem bavi u pomenutom velikom dijalogu “Država“. Tu on počinje od rasprave o stavu sofista koji smatraju da ne postoji jedan odgovor na pitanje šta je pravednost. Za njih je svaka “pravda” samo izraz interesa onoga ko je na vlasti i prema tome svi zakoni su jednako pravedni ili nepravedni. Ono što je za jednoga nepravedno, za drugoga je pravedno i nema načina da se odluči ko je u pravu. Sokrat, koji i u ovom dijalogu zastupa Platona, odbacuje ovo mišljenje, jer smatra da je sigurno da pravedni ne mogu biti svi postupci, već samo određeni.

Da bi odredio šta je pravednost, Platon počinje od ideje da je pravedno dati svakome ono što mu pripada, a da će pravedna država biti ona u kojoj budu zadovoljeni interesi svih, a ne samo jednog dela društva. Drugi princip na kome počiva Platonova ideja države je da o svemu treba da odluči onaj koji zna, a ne većina, jer znanje nikada nije kod većine nego kod pojedinaca.

Kada se ovi principi primene, nastaje država u kojoj svako radi samo onaj posao za koji ima najviše sposobnosti, znanja i talenta i ne meša se u poslove drugih. Proizvođači i trgovci rade i uživaju plodove rada kroz imovinu koju stiču, ali ne učestvuju u drugim poslovima. Državu štite vojnici, a vode je upravljači, koji su predati brizi o opštem dobru. Zato i nemaju svoju imovinu već žive umereno na račun države čuvajući zakone, braneći državu i baveći se naukom i filozofijom.

Ovim slojevima se ne pripada po rođenju nego po talentu. Platon je smatrao da bi se građevina ovakve države brzo urušila ako ne bi počivala na tako vaspitanim građanima da predano služe dobru celine, gde svaki obavlja samo svoju dužnost i ne meša se u poslove drugih. Da bi vladari pravilno vodili državu prvo moraju u sebi savladati nagone za neumerenošću i postići da njihov razum upravlja njihovim telom, onako kako će oni ubuduće upravljati telom države. Takvo vaspitanje postiže se u mladosti – putem gimnastike i muzike, kojima bi se kasnije pridružilo izučavanje matematike i, na kraju, dijalektike ili filozofije.

Filozofija se tako pokazuje i kao neka škola nepristrasnosti. Dijalektika, odnosno, rasprava i argumenti služe da nas, koliko je to moguće, udalje od naših želja, interesa i predubeđenja, i približe nepristrasnoj istini o nečemu. Filozofi su određeni da vladaju jer im njihovo znanje o pravdi i vaspitanje da se drže toga znanja, omogućava da donose zakone koji koriste celini, odnosno, svim građanima društva.

Iako dizajnirana da spreči manjkavosti, osobito tiranije i demokratije onoga doba, Platonova država ostala je kontroverzna u filozofiji. Ona je imala danas sporne autoritarne crte. Npr. vladari su mogli da propisuju sadržaje umetnosti u državi, mešali su se u ono što bi danas nazvali privatnim životom građana, a Platon je smatrao i da je opravdano laganje podanika u svrhu nekog dobrog cilja. Platonova vizija države možda je upravo dokaz da i najbrižljivije opisana idealna država može biti manjkava, jer tako “dubok logos ima”, da parafraziramo Heraklita.

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Trackbacks/Pingbacks

  1. Antička filozofija | Kratka istorija filozofije - September 23, 2013

    […] Platon – teorija države ……………………. Citati i […]

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: