Antička f. - hrestomatija

Aristotelova etika – citati

1 Comment 26 May 2013

Sreća je u delatnosti svojstvenoj samo čoveku

KNjIGA I

I – 1. Smatra se da svako stvaranje u umetnosti i svako istraživanje u nauci, isto tako i rad i odlučivanje uopšte, teže nekom dobru; stoga je pravilno definisati dobro kao ono čemu sve teži. …

II – 1. Ako sad za ostvarljive zadatke postoji takav cilj da mu težimo zbog njega samog, dok sve ostalo želimo samo s obzirom na taj cilj, i ako ne preduzimamo neku stvar s drugim ciljem pred očima – (što bi se tako pridužavalo u nedogled dok bi naša [životna] želja ostala neostvarena i uzaludna) – takav cilj [kojem se teži zbog njega samog] morao bi nesumnjivo da znači dobro po sebi, i najveće dobro. …

IV – 1. Da se vratimo sada na ono što kažemo u početku: pošto svako znanje i svako opredeljenje teži nekom dobru, koje je onda to dobro za koje možemo reći da je cilj nauke o državi i koje je vrhunsko do svih ostvarljivih dobara? – 2. U pogledu naziva postoji, uglavnom, kod većine saglasnost: jer i obrazovani i neprosvećena većina kažu da je to sreća …

VII. … – 5. Čini se da je takav cilj sreća, jer nju biramo uvek zbog nje same, a nikada zbog nečeg drugog, dok društveno priznanje, uživanje, jak um i sva [druga dobra] biramo za cilj, doduše i zbog njih samih (jer mi bismo se opredelili za svako od tih dobara čak i kad ništa drugo ne bismo time dobili), ali se za njih odlučujemo i zbog sreće, jer u njima vidimo sredstvo za sreću. Dok, naprotiv sreću niko neće uzeti za cilj zbog nekog od gorenavedenih ciljeva [počasti uživanja, uma], ili zbog kojeg drugog cilja. …- 9. Svi se, međutim slažu s tim da se sreća može definisati kao najveće dobro, ali se [od nas] traži da jasnije kažemo šta je ona ustvari. – 10. To bi se možda lako postiglo ako bi se shvatio zadatak čoveka. Jer kao što se, bez sumnje, za frulaša i za vajara i za svakog umetnika, i uopšte za svakoga ko ima pred sobom delo i [njegovo] ostvarenje, dobro i uspelo sastoji u [ostvarenom] delu, isto bi se moglo reći i za čoveka, pod uslovom da postoji neki njegov zadatak. … – 13. Preostaje [kao specifična odlika čoveka] život ispunjen delatnošću koja je svojstvena razumnom biću, i to takvom biću koje se, s jedne strane, pokorava razumu, a s druge, i samo poseduje samo razum i misli.

… – 14. … ako je tako; onda bi, po našem mišljenju, zadatak čoveka bio da vodi život koji se sastoji u razumnoj duševnoj delatnosti i razumnim postupcima, a zadatak čoveka koji se ističe vrlinom da to isto čini pravilno i na najbolji način.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 3 – 13. (1094a-1098a)

Podela vrlina

KNjIGA I

XIII – … – 19. Ako, pak, treba smatrati da i ovaj poslednji deo duše poseduje razum, to će značiti da je i onaj deo duše koji poseduje razum dvojak – delom stvarno razuman i ima razum u sebi, a delom takav da je samo poslušan prema razumu, kao u gornjem primeru kada dete sluša očev razum.

– 20. Na osnovu navedene razlike određuje se i pojam ljudske vrline. Mi ga delimo u dve klase: klasu intelektualnih [odn. dijanoetičkih ili logičkih] i klasu moralnih, etičkih vrlina. U intelektualne vrline spadaju: znanje [ sofia ], moć shvatanja odnosno inteligencija [ sinesis ] i pamet [odnosno praktična mudrost – fronesis ]; a u moralne: plemenita velikodušnost i razboritost [odnosno vladanje sobom]. Govoreći o karakteru, mi nećemo za nekoga reći da je znalac ili inteligentan, nego da je [na primer] blag ili razborit i umeren. Ali mi hvalimo i obrazovanog i mudrog zbog duhovnog stanja, a takva postignuta duhovna stanja koje su vredna hvale nazivamo vrlinama.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 24-25. (1103a)

KNjIGA II

I – 1. Kao što smo videli, vrlina se deli na dve vrste – na intelektualnu i na moralnu. Intelektualna duguje i svoj opstanak i svoj razvoj uglavnom nastavi, i zato ona zahteva vremena i iskustva; moralna vrlina, naprotiv, dolazi sa navikom, po čemu je i dobila ime koje se vrlo malo razlikuje od naziva za običaj.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 26. (1103a)

(U ovom prevodu vrlina praktične mudrosti (gr. fronesis ) je prevedena našom rečju “pamet”, dok se u lekciji za praktičnu mudrost upotrebljava re č “razboritost”, takođe, grčko “sofia” je ovde prevedeno kao “znanje”, a u lekciji je to “mudrost”. – prim. aut.)

Vrlina je sredina između krajnosti

KNjIGA II

VI … – 15. Vrlina je, prema tome, odabiračka sklonost volje koja se drži sredine u odnosu na nas, razumom određene, i to određene tako kako bi to uradio razuman čovek. U stvari, to je sredina između dva rđava smera: preterivanja i zaostajanja za merom; – … – 17. Zato, ako se traži suština i definicija – kojima se nešto pojmovno određuje – vrlina je sredina [tj. prava mera], ali u odnosu na pravu vrednost i najveće dobro vrlina je vrhunac.

– 18. Međutim, nisu svako osećanje i svaka radnja sposobni za tu sredinu [pravu meru]. Neka su već samim svojim imenom sjedinjena sa porokom, kao, na primer, zluradost, bestidnost, zavist, a od radnji preljuba, krađa, ubistvo; sve to i tome slično osuđuje se jer je rđavo samo po sebi, a ne zato što ga je suviše ili premalo.

VII … – 2. Za plašljivost i ludu smelost sredina je hrabrost. … – 3. Kod uživanja i nezadovoljstva (ne svakog uživanja i nezadovoljstva, naročito ne svakog nezadovoljstva) sredina [odnosno prava mera] je umerenost [tj. samosavlađivanje] … – 4. Kod davanja i uzimanja novca sredina [prava mera] je velikodušnost, njeno prekoračenje i nedostatak su rasipništvo i škrtost.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 34-36. (1107a-1107b)

Praktična mudrost (razboritost)

KNjIGA VI

I … – 5. … Treba shvatiti da se racionalni deo [duše – prim. aut.] sastoji iz dva dela: jedan kojim opažamo [pojave i stvari], čiji principi ne mogu da budu drugačiji nego što su, i drugi, čijim posredstvom shvatamo ono što može da bude i drukčije. …

V – 1. Što se tiče praktične mudrosti ( fronesis ), nju ćemo razumeti najbolje na taj način što ćemo utvrditi koje ljude nazivamo pametnim. Obeležje pametnog čoveka je to da je on u stanju da pravilno rasuđuje o tome šta je za njega dobro i korisno, i to ne u nekom specijalnom pogledu, na primer u pogledu zdravlja ili telesne snage, nego uopšte u svemu što vodi pravilnom načinu življenja. … Prema tome, pametan čovek uopšte bi bio onaj ko pravilno rasuđuje [odlučuje]. – 3. Međutim, niko ne odlučuje o stvarima koje uopšte ne mogu da budu drukčije, niti o takvima koje uopšte nije u stanju da sprovede. Ako je, dakle, znanje povezano s dokazivanjem i ako ne postoji dokaz za stvari čiji principi mogu da budu i drukčiji (jer sve te stvari mogu da budu i drukčije), a nije moguće odlučivati o stvarima koje su nužne, onda praktična mudrost ne može biti isto što i znanje i umetnost. … – 4. Preostaje, dakle, da je praktična mudrost istinska sposobnost delanja s pravilnim rasuđivanjem o onome što je za čoveka dobro ili zlo. Cilj stvaralaštva je izvan samog stvaralaštva. To nije slučaj kod delanja: tu je cilj samo pravilno delanje.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 118 i 122. (1138a i 1140a-1140b)

XIII – 1. Kada se prirodnom daru pridruži um, onda se pokazuje [ta željena razlika] u praksi, i tada osobina koja je samo ličila na vrlinu postaje vrlina u pravom smislu. Kao što postoje dva oblika moći prosuđivanja – vrsnoća [veština] i praktična mudrost – tako i u oblasti izgrađivanja karaktera postoje dva oblika – prirodna [urođena] vrlina i vrlina u pravom smislu. Od ovih dveju ona u pravom smislu ne postaje bez praktične mudrosti. …

– 5. Prema tome, Sokrat je mislio da su vrline intelektualna svojstva (jer sve one predstavljaju znanja); mi, naprotiv, tvrdimo da su one povezane sa intelektom.

– 7. Jasno je, međutim, čak i pod pretpostavkom da praktična mudrost nema značaja za dobro delanje, da je ona ipak potrebna, jer predstavlja vrlinu jednog dela intelekta, i zato ne može postojati pravilna odluka bez praktične mudrosti isto kao ni bez vrline. Jedna, naime, određuje pravilan cilj, a druga čini da se služimo pravilnim sredstvima za njegovo postizanje.

Aristotel, Nikomahova etika, str. 132-133. (1144b) (Iz prevoda su izostavljeni navodi originala na starogrčkom)

Politika

Iz ovoga je jasno da država nastaje po prirodi i da je čovek po prirodi političko biće, a onaj koji zbog svoje prirode, a ne slučajem, stoji van državne zajednice ili je rđav ili je bolji od ljudi, kao onaj kome Homer upućuje ovakav prekor – “bez svojte, bez zakona, bez ognjišta”. Takav čovek po prirodi želi rat, budući da je usamljen i prepušten igri slučaja. …

Jasno je dakle da država nastaje po prirodi i da je važnija nego pojedinac. … U svim ljudima postoji prirodna težnja za takvom zajednicom i onaj koji ju je prvi osnovao začetnik je najvećeg dobra. …
Aristotel, Politika, str. 5

Stoga je, za onu vrstu demokratije, o kojoj sam ranije govorio, vanredno korisno načelo, a obično se ono i primenjuje, da se svim građanima da pravo da biraju organe blasti, da zahtevaju od njih polaganje računa i da učestvuju u sudovima, ali da najviši položaji budu izborni, i to na osnovu cenza, pod uslovom da za viši položaj i cenz bude viši, ili na osnovu lične soposobnosti bez obzira na cenz. U tom slučaju državna uprava mora da bude dobra jer će vlast biti u rukama najboljih ljudi, a narod neće zavideti poštovanja dostojnim ljudima koje je njegova volja dovela na vlast. Takvim poretkom biće zadovoljni i istaknuti i uvaženi ljudi, jer se neće potčinjavati gorima od sebe, a vladaće pravedno jer će drugi imati pravo da traže od njih da im polažu račune.
isto, str. 173

Filozofi su često skloni da svoja saznanja smatraju nužno istinitim, odnosno da tvrde da su otkrili nesumnjive i neoborive istine. Aristotelovim rečnikom, to su znanja koja govore o stvarima koje ne mogu biti drugačije: niti se te stvari menjaju, niti je moguće da je naše znanje o njima pogrešno. Na ovaj način, filozofi kao da pristaju na maksimalna očekivanja svojih slušalaca, koji često traže samo sigurna i apsolutno tačna znanja. U Aristotelovom gledanju na etiku, gde on priznaje da se u njoj ne mogu očekivati potpuno izvesne istine, nagoveštava se kasniji stav da znanja manjeg stepena izvesnosti takođe predstavljaju znanja.

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Trackbacks/Pingbacks

  1. Antička filozofija | Kratka istorija filozofije - September 23, 2013

    […] 1.12. Aristotel – etika ……………………………. Citati i komentar […]

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: