Savremena f. - hrestomatija

Egzistencijalizam – citati

Comments Off on Egzistencijalizam – citati 27 June 2013

Seren Kjerkegor

Protivnik Sistema

Sastavljač ovog spisa nije nikakav filozof, on nije razumeo Sistem, on ne zna da li Sistem postoji, da li je završen; njemu je, za njegovu slabašnu glavu, već dovoljno muka i pri samoj pomisli na to kako svako u našem vremenu mora imati neizmernu glavu, budući da svako već ima neku neizmernu pomisao. I kada bismo bili u stanju da čitav sadržaj vere preobratimo u formu pojmova, odatle ne bi sledilo da smo veru pojmili, shvatili kako se u nju ulazi i kako ona ulazi u nas. Sastavljač ovog spisa nije nikakav filozof, on je poetski i elegantno spisatelj posebne vrste, koji niti Sistem piše, niti Sistem obećava, niti Sistem prepisuje, niti sistemu nešto dopisuje. On piše jer je pisanje za njega luksuz koji tim više dobija u prijatnosti i očevidnosti što manji broj ljudi kupuje i čita to što on piše.

kierkegaard

Seren Kjerkegard

Kjerkegor, Strah i drhtanje, str. 148.

Avram

A šta je Avram učinio? Nije došao ni prerano ni prekasno. Uzjahao je magarca, lagano krenuo putem. Sve vreme je verovao, verovao je da bog ne bi hteo da uzme Isaka od njega, a ipak je bio voljan da ga žrtvuje ako bi se upravo to zatražilo. Verovao je snagom apsurda, jer o ljudskom proračunavanju tu nije moglo biti govora, a apsurd je upravo u tome što je Bog zahtevajući sve to od njega u sledećem trenutku trebalo da opozove svoj zahtev….

On nije verovao da bi jednog dana na onom svetu trebao da bude blažen, nego da će ovde, na ovom svetu, naći blaženu sreću.
Kjerkegor, Strah i drhtanje, str. 184.

Paradoks vere

Ali Avram verovaše i ne sumnjaše, verovaše u ono što je protivno razumu….

Vera je, naime, ovaj paradoks, da jedan pojedinac stoji više od opšteg – ali neka se dobro zapamti – na takav način da se kretanje ponavlja, dakle da pojedinac, pošto je bio u opštem, sada u svojstvu pojedinačnog sebe izdvaja kao nešto više od opšteg.

…vera započinje upravo tamo gde mišljenje prestaje.

Nasuprot tome, oni koji nose nakit i spoljne ukrase vere, lako mogu da prevare, jer njihova spoljašnjost zapanjujuće liči na ono što duboko preziru kako beskonačna rezignacija tako i vera – na malograđanštinu.
Seren Kjerkegor, Strah i drhtanje, str.167, 212, 208, 188.

Kami

Apsurd

albert-camus

Alber Kami

Dešava se da se dekor sruši. Ustajanje, tramvaj, četiri sata u kancelariji ili fabrici, obrok, tramvaj, četiri sata rada, obrok, san i ponedeljak utorak sreda četvrtak petak i subota u istom ritmu, ovaj put se najčešće lako sledi. Ali jednog dana, pojavljuje se “zašto”…

Evo još drveća, ja poznajem njihovu hrapavost; evo još vode, ja poznajem njen ukus. One mirise trave i zvezda, noć neke večeri kada se srce opušta – kako da poričem ovaj svet čiju moć i snagu osećam? Međutim, svo znanje ove zemlje neće mi ništa dati što bi moglo da me ubedi u to da ovaj svet meni pripada. …

Ovde pominjana iskustva rođena su u pustinji, koju nikako ne treba da napuštamo. Treba bar da znamo dokle su ona stigla. Na ovoj tački svojih nastojanja, čovek se nalazi pred iracionalnim. On u sebi oseća želju za srećom i razumom. Apsurd se rađa iz ove suprostavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine sveta.
Alber Kami, Mit o Sizifu, str.34, 37, 45, 56.

Kvalitet iskustava zamenjen kvantitetom

Ali šta može da znači život u jednom takvom svetu? Ništa drugo, za sada, osim ravnodušnosti prema budućnosti i strasti da se iscrpi sve što je dato. Verovanje u smisao života pretpostavlja uvek lestvicu vrednosti, izbor, naše sklonosti. Verovanje u apsurd, prema našim definicijama, poučava nas suprotnom. Ali zavređuje pažnju da se na tome zaustavimo.

Saznanje da li možemo da živimo bez poziva to je sve što me interesuje. Uopšte ne želim da izađem iz ovog područja. Ako mi je dat ovaj lik života, da li na njega mogu da se prilagodim? Ili se, pored ove posebne brige, verovanje u apsurd vraća da kvalitet iskustva zameni njegovim kvantitetom. Ako se uverim da ovaj život nema drugog lika osim ovog apsurdnog, ako iskusim da sva njegova uravnoteženost počiva na toj večnoj protivrečnosti između moje svesne pobune i tmine u kojoj se ona bori, ako prihvatim da sva moja sloboda ima smisla samo u odnosu na moju ograničenu sudbinu, tada moram da kažem da je važno ne da se živi bolje, već da se živi najviše. … Osećati svoj život, svoju pobunu, svoju slobodu, i to što je više moguće, to znači živeti što je više moguće.
Alber Kami, Mit o Sizifu, str. 98 i 101.

Kjerkegor može da viče, da prekoreva: “Kada čovek ne bi imao večne svesti, kada bi u osnovi svih stvari postojala samo divlja i uzavrela moć koja rađa sve stvari, i velike i beznačajne, u vrtlogu mračnih strasti, kada bi se bezdana praznina, koju ništa ne može da ispuni, skrivala ispod stvari, šta bi onda bio život ako ne očaj?” Ovaj krik nema sa čime da zaustavi apsurdnog čoveka. Traganje za istinitim ne znači traganje za poželjnim. Ako je potrebno da bi se pobeglo od mučnog pitanja: “Šta bi onda bio život?” da se prihvati da se poput magarca hranimo ružama iluzija, onda apsurdni duh ipak više voli da pristane bez straha na Kjerkegorov odgovor “očaj”, nego da se prepusti lažima.
Alber Kami, Mit op Sizifu, str. 73.

Sizif

Shvatili smo odmah da je Sizif apsurdni junak. On je to koliko po svojim strastima toliko i po svojim mukama. Njegovo preziranje bogova, njegova mržnja prema smrti i želja za životom doneli su mu ovu neizrecivu kaznu, kojom se celo biće napreže a ništa ne dovršava. To je cena koju treba da plati za strasti ove zemlje.
Alber Kami, Mit o Sizifu, str. 178.

Granice razuma

Razum je instrument mišljenja, a ne misao sama po sebi. Misao jednog čoveka je pre svega njegova nostalgija.
Alber Kami, Mit o Sizifu, str. 82.

Sartr

Egzistencija prethodi esenciji

Sartre1

Žan Pol Sartr

Ateistički egzistencijalizam, koji ja zastupam, je povezaniji. On izjavljuje da, ako bog ne postoji, ima bar jedno biće u kojeg egzistencija prethodi esenciji, jedno biće koje egzistira pre nego što se može definirati bilo kojim pojmom i da to biće jest čovek, ili, kako Hajdeger kaže, ljudska zbilja. Šta ovde znači da egzistencija prethodi esenciji? To znači da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. Ako se čovjek, kakvog ga poima egzistencijalist, ne može definirati, to je zato što on najprije nije ništa. On će tek poslije biti, i bit će takav kakvim će sebe učiniti. …

Ako, u stvari, egzistencija prethodi esenciji, nikada se neće moći ništa objašnjavati dovodeći ga u vezu s nekom danom i učvršćenom ljudskom prirodom; drugačije rečeno: nema determinizma, čovjek je slobodan, čovjek je sloboda. … …čovjek nije ništa drugo nego svoj projekat, on egzistrira samo ukoliko se ozbiljuje, on, dakle, nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina, ništa drugo nego vlastiti život.
Žan Pol Sartr, Egzistencijalizam je humanizam, (u: Žan Pol Sartr, Filozofski spisi, str. 262, 267. i 273.)

 

Da bi sebi približili Kjerkegora i egzistencijaliste možemo se upitati kada prizivamo Boga, kada najčešće kažemo “hvala Bogu”, ili “daj Bože”? To su obično situacije neizvesnosti, kada se pomoć više ne nalazi ni u onome što možemo ni u onome što znamo. Možemo muku takvih situacija izbegavati. Ali, lek nije u tome. Kjerkegor je voleo one ljude koji se izlažu graničnim situacijama u kojima su sami: bilo da su to teške ili neobične odluke ili da je to zastupanje manjinskog neobičnog mišljenja. Takvim ljudima je Bog potreban, a on sa svoje strane, po Kjerkegoru, voli takve, a ne one koji se, ne izlažući se nikakvom riziku, pridržavaju uobičajenog ponašanja, ne tražeći sebe, pa makar pod uobičajenim ponašanjem shvatali i rituale neke religije. Egzistencijalisti slave čoveka koji bira, rizikuje, ne miri se sa sudbinom.

 

SHARES
Share on FacebookShareTweet on TwitterTweet

Comments are closed.

© 2024 Kratka istorija filozofije. Powered by WordPress.

Daily Edition Theme by WooThemes - Premium WordPress Themes

%d bloggers like this: